Vreme smrt(d)i
Prošlo je deset godina od katasrofalnih, nezapamćenih poplava koje su pogodile Srbiju. Ponajviše Obrenovac. Još jedan tekst preuzet sa bloga "Običan čitalac".
уторак, 27. мај 2014.
https://www.facebook.com/pages/Običan-Čitalac/360037144098728
Ono što je Srbiju zadesilo poslednjih dana ravno je biblijskom potopu. Izgleda da je Bog Srbima namenio sudbinu sličnu onoj koja je snašla narod Izrailja. Sagraditi Nojevu barku i u nju potrpati primerke svih životinjskih i biljnih vrsta da bi se sačuvao „pelcer“ života na ovim prostorima deluje više nego realno. Jedino je nejasno kome bi od nas Gospod, kao što je to učinio sa Nojem i njegovom porodicom, podario mogućnost produžetka vrste ili, preciznije rečeno, održanja srpskog naciona. Meni se Svevišnji nije javio, ni u snu ni na javi, da mi poveri misiju izgradnje arke, a sumnjam da je to učinio i sa Vama, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno... Dakle(m), mrka kapa... Crno nam se piše!
Narod Izrailja je još i dobro prošao. Posle nebrojenih prinudnih progona, izlaska iz Egipta i povratka u obećanu zemlju sa Mojsijem kroz Crveno more, posle stradanja Hristovog na Golgoti i jevrejskog rasejanja po vascelom svetu, posle progona Sefarda iz Španije, antisemitskih pogroma u carskoj Rusiji i, na kraju, nakon holokausta Jevrejima se posrećilo, pa su po završetku Drugog svetskog rata konačno dobili pravo da se ponovo nastane u postojbini svojih predaka. Država Izrael, nastala 1948. godine na teritoriji Palestine kao izraz vekovnih težnji jevrejskog naroda za povratkom na svoje istorijske prostore, opstaje zahvaljujući upornosti i neizmernoj volji da se sačuva ono što se sačuvati mora. Nije lako to učiniti – Izrael je maleno ostrvo okruženo nepreglednim morem Hezbolaha, Hamasa, Fataha, ajatolahovih sledbenika,šiita, sunita i drugih islamskih fanatika, ali jevrejska odlučnost (uz patronat Amerike) dokazuje da je moguće i ono što se čini nemogućim, pa će Arapi Jevrejima teško pomrsiti konce.
Mi Srbi smo dobrovoljno krenuli u rasejanje. Još malo pa će nas imati više u dijaspori nego u matici, a ono što ostane u ovom jadu i čemeru dokrajčiće ratovi, bela kuga, poplave i druge pošasti. Mladi i pametni uglavnom kupe ono malo prnja što imaju i odlaze. Trbuhom za kruhom, za boljim i sigurnijim životom bez neizvesnosti, u zemlje gde ne vladaju lopovi i kriminalci uz sadejstvo raznoraznih đavoljih poslušnika, aparatčika, prodanih činovnika ogrezlih u korupciji, ubeđenih da će sve te privilegije doveka da traju. A možda i hoće. Činovnički je aparat sluga svakoga režima. Zar nisu dojučerašnji činovnici Kraljevine Jugoslavije koja je neslavno poražena četres' prve u aprilskom ratu, brkati žandarmi i ostala policijska žgadija, spremno dočekali Hitlera, salutirali i odmah se stavili u njegovu službu. Za platicu i šačicu privilegija ganjali su antifašiste za sve vreme rata, zatvarali ih u logore na Sajmištu i na Banjici, streljali ih u Jajincima, sakupljali đake u Kragujevcu i drugim gradovima i dovodili ih pred nemačke puščane cevi. Isto je bilo i u vreme Miloševićevog režima. Policajci su surovo prebijali svakog ko bi se usudio da se suprotstavi represiji na bilo koji način da bi odmah nakon 5. oktobra postali poslušnici novog, „demokratskog“ poretka.
U ovoj zemlji, dakle(m) ostaju da žive jedino lopovi i policajci... i još po neka budala kako bi osim činovničkog aparata postojao i „narod“ nad kojim će se sprovoditi neoliberalni eksperiment, koji oligarhijske vancage, sakupljene s konca i konopca, nazivaju državom. Policija i nije u službi naroda nego u službi lopova svih profila i kriminalaca na vlasti što se ponajbolje pokazalo pre nekoliko dana u Obrenovcu. Policajci, kao što smo ustvrdili u jednom od prethodnih blog-postova, samo kupuju vreme do prevremene penzije koju donosi beneficirani radni staž. Svako angažovanje jednog policajca pored sigurnih mesečnih prinadležnosti mora neizostavno da sadrži još po nešto – bio to mito u kome je policija ogrezla ili makar dnevnice koje sleduju prilikom svakog odlaska van mesta rada i boravka. Svedočeći o spasavanju stanovništva iz poplavljenog Obrenovca, članovi jednog spasilačkog tima koji se samoorganizovao i, sa svojim privatnim čamcem i opremom, stavio na raspolaganje štabu za evakuaciju ugroženih građana, rekli su da se makar dve trećine policajaca angažovanih na spasavanju vrtelo u krug i izvlačilo dupe u kraj. Da nije bilo ruskih specijalaca ne bi ni bilo evakuacije građana iz Obrenovca, kažu ovi hrabri momci.
Nesreća koja je zadesila žitelje Obrenovca i još nekih mesta bila je prilika za paradu foliranata i pozera kakva je većina nesposobnih ministara-dupeuvlakača u Vučićevom kabinetu. Neki od njih su sa sve kravatama i odelima išli da navodno spasavaju ugrožene građane, pa je tako ministar odbrane, inače keramičar po struci (sa kupljenom diplomom ekonomskog fakulteta – kad može predsednik države da kupi diplomu, a zašto to ne bi mogao jedan bivši kradonačelnik u unutrašnjosti i aktuelni ministar kome je poveren jedan beznačajan portfelj kakav je odbrana, jer čak i vrapci znaju da mi neprijatelja nemamo, pa shodno tome nemamo ni vojsku), u vojnom čamcu, sa televizijskom ekipom koja je pošla da ga slika, krenuo da kao fol spasava ugrožene. Neko se lepo i pametno zapitao: da li je umesto njih šest koji su se potrpali u čamac, sve sa ciljem promocije jednog zevzeka kakav je Gašić, moglo tom prilikom da se poveze šestoro ljudi iz neke potopljene kuće. Gašić sigurno nije čitav dan spasavao ugrožene, slikao se malo sa sve kravatom i pojasom za spasavanje da bi mogao da ispliva ako ga slučajno ponese voda, jer gde ćemo bez ministra keramičara. Ko će posle pločice da nam lepi kada dođe vreme sanacije, ko će kuću da nam prepokriva, što bi rekao Radoš Bajić... htedoh reći: ko će posle da nas brani od spoljašnjeg i, naročito, unutrašnjeg neprijatelja koji je daleko opasniji, vreba iz prikrajka kamufliran i podriva sistem...
Ministar bez portfelja Ilić magistar Velimir, zadužen za vanredne situacije, gostujući u jutarnjem dnevniku RTS-a onomad je, kada su ga upitali ta gde ste pobogu ministre i magistre, situacija je više nego vanredna rekao: pa, ja sam na terenu, na takvim mestima gde ne može da se dođe sa kravatom, gde ne može da priđe televizijska ekipa da slika ministra kako izvlači potopljene il’ premijera kako istovara paketić vode (i to negazirane - i u teškim trenucima moramo misliti na zdravlje građana, a gazirano, kao što znate, nije zdravo) iz helikoptera, gde je tvrdo za oranje - tu je,bre, Velja. Odmah je potom na sednici Vlade usledila haranga na nedužnog magistra – kao neki koji se sami ne angažuju na spasavanju ugroženih prozivaju neke koji popadaše na nos od posla. Ilić se šćućurio kao zec kada ga vreba orao, ni “a” nije rekao, bilo mi ga je na momente čak i žao. Verujem da je jedan zaista sposoban čovek koji je lično spasavao potencijalne samoubice od skoka sa prozora suterena, koji je u trenerci sa sve ekipom čvrstih momaka (i TV ekipom) krenuo da ruši Miloševića 5. oktobra zaboravio da je ova "ekipa" sa kojom je danas tada bila na suprotnoj strani… Ajd’, da ne širimo priču, Velja je obilazio poplavljena područja u neposrednoj i široj okolini Čačka, jer on je kada su mu oduzeli resor građevinarstva i koridor 10 il' 11, jebem li ga za koji je bio zadužen on a za koji njegov prijatelj Mrka, skontao da je on sada, u stvari, ministar za Čačak. Nije se prestrojio na vreme i nije shvatio da dolazi neki novi vakat. Možda je, jednostavno, u cajtnotu, nije dovoljno brz, fleksibilan i stručan kao Gaša, htedoh reći ministar odbrane Santos keramičar Bata. Do juče kradonačelnik Kruševca, vlasnik televizije, benzinskih pumpi, suvlasnik Grand kafe, ugledni sportski radnik, tajkun koji je finansijski podržavao Tomu i Vučića još dok su bili u opoziciji, pa je sada došlo vreme da naplati sa kamatom sva svoja ulaganja u stranku - opet da ne širimo priču - Bata Santos se na vreme prestrojio i počeo da brine o čitavoj Srbiji, a ne samo o svom rodnom gradu koji je itekako procvetao za godinu i po dana njegovog načelnikovanja. Jedino ga malo jebe retro-fazon, frizura mu nije po poslednjoj modi, nosi braon (žute) cipele sa crnim pantalonama. Jbg, Gašo, osnovni modni princip glasi da su crne cipele i tvrd kurac uvek fensi, ali to se, nažalost, ne uči u školi za keramičare. Cipele ti nisu crne, ali ne mari, možda je zato ono drugo kako treba, jer znaš kako kažu: služi ga kao budalu ona stvar. Utešno, zar ne?
Sve u svemu, država i državne institucije potpuno su zatajile tokom vanredne situacije u kojoj je Srbija bila proteklih dana. Najpre, Javni servis – dok se RTS dosetio da programsku šemu prilagodi novonastaloj situaciji i da se stavi u službu informisanja javnosti o razvoju događaja i obaveštavanja ugroženih građana, Mitrovićev “Pink” je već uveliko radio na tome. Iako mu informativni program nije primarna delatnost i, iznad svega, nije mu izvor zarade, Željko Mitrović je odmah ukinuo reklame i sve vrste zabavnog programa. Razne Grand parade, Zvezde Granda , Paparaco "lovovi" i Amidži “šouovi” skinuti su sa programa i sve je podređeno novim okolnostima. Za to vreme urednici RTS-a kao da nisu shvatili gde smo i šta se događa, emitovana je po ko zna koji put prva epizoda serije “Ranjeni orao” (a šta ćete, uporan neki ranjenik, rešio da uzore po svaku cenu) u kojoj bračni par osrednjih glumaca Mićalović-Ćetković, u režiji odrtavelog Zdravka Šotre, tupavo donosi priču o tome kako seks pre braka nema veze sa poštenjem, ali remeti tradicionalno poimanje odnosa između muškarca i žene. U suštini, limunadica kojoj nisu ravne ni španske, turske i indijske serije nosi u sebi poruku da nije sve baš kao što izgleda… Nažalost, situacija na terenu je to i potvrdila - bilo je mnogo gore no što se čini... Dok se RTS "prestrojio" stanje u nekim krajevima zemlje je bilo i više nego dramatično! Svaka čast Željko, i nisi ti glup baš kao što izgledaš, jebu te malo oni tikovi, ali imaš para, izlečićeš to ako već nije prekasno. Ne može čovek da ima baš sve u životu – da bude bogat, lep, pametan, zdrav, prav, da ga truju... i još uz to i da ima lepu, a vernu ženu i dobru decu...
Keramičar Gaša je paradigma "sveprisustva" a nesposobnosti članova Vučićevog kabineta tokom vanredne situacije zbog elementarnih nepogoda. Ministri su se slikali svuda i na svakom koraku, bilo ih je na svim mogućim televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Vučić je neprestano vapio kako je ova tragedija veća od svih prethodnih koje su zadesile Srbiju (veća od Prvog i Drugog svetskog rata i NATO bombardovanja zajedno), kako „Šabac ne sme pasti“ (jer je strateški veoma bitan kad odozgo udare Austro-Ugari...), pa je za šefa štaba za odbranu grada na Savi od poplavnog talasa što je dolazio rekom iz Hrvatske i BiH (nesebično potpomognut "domaćom" kišom) imenovao načelnika Generalštaba Dikovića. Razumeo bih da je iskusnog generala postavio da bude komandant štaba za odbranu od poplava u čitavoj Srbiji, da koordinira akcijama u svim ugroženim područjima. A ovako... Dramoser je jednako glumatao sve vreme, uzdisao i trtomudio, a sa njim horski u patetičnom nadahnuću i ostali članovi Vlade. Teško im je valjda bilo da se oproste od te jedne plate koje su se pompezno odrekli u korist poplavljenog područja, dok članovi Parlamenta, većinom iz SNS-a, nisu sledili njihov primer. Valjda je čivas u skupšinskom bifeu poskupeo sa četrdeset na "celih" pedeset dinara, pa je to odma' veliki udar na njihove mizerne sinekure, šta li...
Vlada je selektivno pomagala poplavljena područja – u zavisnosti od toga ko drži lokalnu vlast, pa se Krupnja niko nije setio sve dok se voda sama nije povukla i za sobom ostavila pustoš i pokrenula klizišta. Zato je ministar Selaković jedva izvukao živu glavu kada se posle ko zna koliko dana, kao prvi zvaničnik, pojavio u devastiranoj Rađevini. Slično je prošla i Smederevska Palanka, ali se zato pomoć u gradove u kojima je na vlasti SNS obilato slala. Jedan od glavnih Vučićevih podrepaša, ministar unutrašnjih poslova Stefanović je, kako prenosi portal DNEVNO.RS, tražeći pogodnu lokaciju za poziranje upao u blokadu na putu, pa su spasioci morali da intervenišu spasavajući njega umesto da deluju u poplavljenim područjima. Nesposobnost nadležnih da adekvatno odgovore u delikatnoj situaciji država je kompenzirala cenzurom, u čemu je bila veoma efikasna, pa su neki sajtovi koji nisu želeli isključivo afirmativno da pišu o aktivnostima premijera i ministara hakovani i gašeni. Jedan od njih je i blog DRUGASTRANA.NET na kome se, u tekstu pod naslovom "Državo, ne bismo te više zadržavali", pisalo o brojnim propustima, nemarnom odnosu nadležnih, političkim prepucavanjima u vanrednoj situaciji, ministarskoj sujeti i ljudskoj gluposti - a sve to kad mu vreme nije - tokom velikog poplavnog talasa .
Momci koji su na apel da treba pomoći ugroženom Šapcu pohrlili bukvalno iz svih krajeva Srbije, našli su se u čudu kada su ih pitali a gde su vam džakovi, nije bilo nikog da ih rasporedi, na pojedinim mestima gde je sve bilo laganica tiskalo se i po stotinak dobrovoljaca, a tamo gde je bilo kritično jedva da se našlo po njih desetak. Neki od njih svedoče da im, kada su završiili podizanje nasipa, nije organizovan prevoz za povratak, pa su gladni pešačili po kiši petnaest-dvadeset kilometara, išli stopom etc, etc... Toliko o srpskoj organizovanosti i Vučićevoj sposobnosti.
Kulturni i javni radnici i drugi „poslenici“ koji žive na narodnoj grbači utrkivali su se da izjave kako su dali milion, ja taman pomislim evra, kad ono pišljivih dinara. Raznim Cecama, Jecama, Sekama, Brenama, Natašama, Draganama i ostalim estradnim umetnicama što se jebu kao štuke sa Šiptarima, Hrvatima i muslimanima na svim meridijanima, nesreća jadnog naroda bila je idealan poligon da pokažu svoju humanost i to kako su veeelike Srpkinje (i kako ne žale da "daju" samo onako nego i ovako)... i onda se pomene neka mizerija u odnosu na ono koliko ove belosvetske koke i kokare zaista mogu da izdvoje, ako stvarno hoće da pomognu...
Sve češće pojedini zvaničnici i ti kulturni i javni radnici i ini poslenici koji jašu narodnu mazgu pominju nekakvu reafirmaciju dobrovoljnog i besplatnog rada, oživljavanje nekakvih radnih akcija iz vremena SFRJ... Ima, kažu, mnogo mladih i nezaposlenih, džabalebare, pa neka onda i rade za dž da šira "društveno-politička zajednica" ima koristi od toga... Ma, ajde?! Onaj moj prijatelj iz unutrašnjosti, takođe običan čitalac, otišao pre izvesnog vremena nekim poslom u gradsku upravu - upravo onu gde je aktuelni ministar Gašić tada još uvek bio Bog i batina. "Uđem", kaže mi prijatelj, "u jednu kancelariju. Zapahne me odmah duvanski dim iako je pušenje u svim javnim ustanovama odavno najstrože zabranjeno. Zapalila jedna sredovečna blajhana plavuša, neka dobro utegnuta drusna, i ne obazire se da pogleda ko je ušao. Puši li puši i mota lokne. U kancelariji pet radnih stolova, četiri žene i jedan stariji muškarac. Slagao bih ako bih rekao da ništa ne rade. Ona jedna, dakle(m), puši, dve službenice se raskokodakale za susednim stolovima, ogovaraju li ogovaraju, a četvrta ažurno sedi za svojim stolom i igra igrice na službenom računaru. Jedino onaj službenik prebira nekakve spise..." Zato predlažem da Kori Udovički, to je valjda njen resor, uvede pomoć poplavljenom stanovništvu kao radnu obavezu. Neka se 80% zaposlenih u Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu upute u ugrožena područja, neka se upregnu i pomognu u raščišćavanju ruševina i sanaciji objekata i infrastrukture, a preostalih 20% će biti sasvim dovoljno da obavlja tekuće poslove. Neka jednom i oni zaista zarade platu koju primaju iz državnog budžeta. Man'te se nezaposlenih, gospodo "organizatori", dosta je njima i njihove muke, ne moraju da gledaju još i tuđu.
Sve češće pojedini zvaničnici i ti kulturni i javni radnici i ini poslenici koji jašu narodnu mazgu pominju nekakvu reafirmaciju dobrovoljnog i besplatnog rada, oživljavanje nekakvih radnih akcija iz vremena SFRJ... Ima, kažu, mnogo mladih i nezaposlenih, džabalebare, pa neka onda i rade za dž da šira "društveno-politička zajednica" ima koristi od toga... Ma, ajde?! Onaj moj prijatelj iz unutrašnjosti, takođe običan čitalac, otišao pre izvesnog vremena nekim poslom u gradsku upravu - upravo onu gde je aktuelni ministar Gašić tada još uvek bio Bog i batina. "Uđem", kaže mi prijatelj, "u jednu kancelariju. Zapahne me odmah duvanski dim iako je pušenje u svim javnim ustanovama odavno najstrože zabranjeno. Zapalila jedna sredovečna blajhana plavuša, neka dobro utegnuta drusna, i ne obazire se da pogleda ko je ušao. Puši li puši i mota lokne. U kancelariji pet radnih stolova, četiri žene i jedan stariji muškarac. Slagao bih ako bih rekao da ništa ne rade. Ona jedna, dakle(m), puši, dve službenice se raskokodakale za susednim stolovima, ogovaraju li ogovaraju, a četvrta ažurno sedi za svojim stolom i igra igrice na službenom računaru. Jedino onaj službenik prebira nekakve spise..." Zato predlažem da Kori Udovički, to je valjda njen resor, uvede pomoć poplavljenom stanovništvu kao radnu obavezu. Neka se 80% zaposlenih u Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu upute u ugrožena područja, neka se upregnu i pomognu u raščišćavanju ruševina i sanaciji objekata i infrastrukture, a preostalih 20% će biti sasvim dovoljno da obavlja tekuće poslove. Neka jednom i oni zaista zarade platu koju primaju iz državnog budžeta. Man'te se nezaposlenih, gospodo "organizatori", dosta je njima i njihove muke, ne moraju da gledaju još i tuđu.
Žalosno da će pored svog tog užasa, tragičnog bilansa koji se još uvek svodi, dok se prebrojavaju žrtve, mnogi ovu nesreću i dalje koristiti za ličnu promociju. Dok se jednima ne smrkne - drugima ne svane, kaže poslovica, pa će vlastodršcima narodna nevolja odlično poslužiti kao opravdanje i izgovor za vlastitu nesposobnost... Tadić i Cvetković su se "vadili" na svetsku ekonomsku krizu, a Nikolić i Vučić imaju nešto još bolje - Bog je protiv nas, pa nam šalje svu kišu ovoga sveta i oni tu, jednostavno, ne mogu ništa. Stotine hiljada građana sa poplavljenih područja i nekoliko miliona građana Srbije moraće i dalje da čeka neko srećnije vreme. Drugim rečima, čekamo da nam se Bog smiluje, jednom i to mora da se dogodi, ali pre toga treba da se stekne onovni uslov - da ima Boga...
Usud je hteo da u isto vreme kada se Srbija borila sa zaista velikom, nezapamćenom vodenom stihijom u kojoj je jedini pravi i istinski junak bio srpski narod, onaj obični gedža kome država dere kožu s leđa, kada su jedinu pravu i iskrenu humanost pokazali oni što i sami žive na ivici egzistencije, ode onaj koga su prijatelji zvali Gedža, veliki romanopisac i humanista, istinski rodoljub Dobrica Ćosić. Njegova je sahrana prošla skoro nezapaženo, da li su tome kumovale elementarne nepogode koje su zadesile Srbiju ili elementarno srpsko nepoštovanje istinskih nacionalnih velikana (za razliku od pragmatičnog poštovanja kvazi i ad hok veličina tipa Milošević, Đinđić, Tadić, Nikolić, Vučić...) sad više i nije važno. Važno je da je Ćosić sahranjen u porodičnoj grobnici, iako su mnogi koji to neuporedivo manje od njega zaslužuju sahranjeni u Aleji velikana ili zaslužnih građana. Možda je to bila njegova želja, skroman i nenametljiv verovatno se još za života nije slagao da mu sahrana bude dignuta na državni nivo, ali sumnjam da bi se složio i da uz njegov sarkofag stoji Toma Diploma, isti onaj što ga je zajedno sa Šešeljom nesrećnih devedesetih sramno smenio sa protokolarnog mesta šefa države (ako je to "krnja" Jugoslavija uopšte i bila), jer nije želeo da igra onako kako je svirao Milošević. Nije Ćosić umeo niti je hteo da igra ni kako je svirao Broz, nije bilo moguće zloupotrebiti ga za ostvarenje ličnih ambicija i nekih opskurnih ciljeva na štetu Srbije i srpskog naroda u celini. U mladosti jeste bio član KPJ, borio se protiv fašizma (komunizam je jedina ideologija u istoriji čovečanstva kojoj je cilj Čovek, govorio je ovaj veliki pisac), ali je na vreme uvideo da je južnoslovenski komunistički ogled idealna maska za arhitekturu autoritarnog Titovog režima u kome će najgore proći Srbija, pa se na vreme distancirao od njega. Jedini se, uz Antonija Isakovića, otvoreno suprotstavio smeni Aleksandra Rankovića, prvi se među srpskim intelektualcima i političarima osvrnuo na problem Kosova i javno progovorio o šiptarskom separatizmu i progonu kosovskih Srba u vreme kada se o tome ćutalo. Takođe je na vreme uočio potrebu podele Kosova na osnovu istorijskog i etničkog prava, ali su mnogi takav njegov stav smatrali izdajom, pa smo, nažalost, danas u poziciji da smo izgubili sve jer nismo želeli da damo ništa. Njegovo vizionarstvo blazirani establišment nije mogao na vreme da uoči i prepozna, a Ćosić do kraja života nije dozvoljavao da ga političke stranke koriste za ostvarenje svojih dnevnopolitičkih interesa i ciljeva. Jedina njegova stranka bila je i ostala Srbija.
Ćosićevo književno stvaralaštvo uglavnom se vrednovalo u kontekstu njegovog sveukupnog angažovanja, pa su njegovi politički oponenti, iako se nisu ozbiljnije pozabavili njegovim obimnim opusom, bili skloni olakom zaključivanju i paušalnom ocenjivanju njegovog dela. Dok ga je ozbiljna književna kritika nazivala poslednjim živim klasikom, neki drugi su neosnovano osporavali njegove romane. Njegov testament srpskom narodu ispisan je na hiljadama stranica. Koreni, Deobe, Vreme smrti, Vreme zla, Vreme vlasti…
Napadaju ga i nakon smrti mediokriteti iz čitavog regiona. I njega i njegovo delo. Denis Kuljiš, recimo, tvrdi da Ćosić i nije neki pisac, da ga naročito "kolje" to što nije umeo u svojim knjigama da bude duhovit i ironičan, da nije neki majstor jezika. U ratu se, tvrdi Kuljiš, Ćosić nije ni borio, jer rata u Srbiji nije ni bilo... jer rat se, kaže ovaj, već krajem četres' prve "preneo" na teritoriju Bosne koju su potresale velike neprijateljske ofanzive na proleterske divizije. Pa da, valjda su u Hrvatskoj Nemci streljali sto za jednog… Valjda je zato bravar došao u Srbiju da diže ustanak… Valjda su te proleterske jedinice u Bosni bile sastavljene od Slovenaca, Hrvata i Muslimana... Valjda?!
A sve i da su Hrvati imali pisca Ćosićevog talenta, teško da bi u njihovoj prošlosti bilo materijala da se napiše jedno "Vreme smrti", dobro je poznato sa kim a protiv koga su bili kroz svoje vreme zla, a nacionalna istorija im se svodi na bečko konjušarstvo i zverstva nad nedužnim srpskim i jevrejskim civilima u Jasenovcu i drugim fabrikama smrti.
Mediji su, dakle(m), u šturoj informaciji preneli da je sahranjen veliki srpski pisac… Sahrani je prisustvovalo oko hiljadu i po ljudi. Zanemarljivo u odnosu na, recimo, Đinđićevu ili Miloševićevu sahranu. Zanemarljivo u odnosu na to kako su i čime Ćosić sa jedne, a ova dvojica sa druge strane zadužila Srbiju…
I u pravu je bio Dobrica kada nije želeo u raznorazne aleje. Bilo bi zaista degradirajuće da jedan veliki pisac i uistinu znameniti Srbin počiva pokraj svakojakih srpskih (i inih) izroda!
Facebook stranica Običan čitalac:
https://www.facebook.com/pages/Običan-Čitalac/360037144098728
I u pravu je bio Dobrica kada nije želeo u raznorazne aleje. Bilo bi zaista degradirajuće da jedan veliki pisac i uistinu znameniti Srbin počiva pokraj svakojakih srpskih (i inih) izroda!
Facebook stranica Običan čitalac:
https://www.facebook.com/pages/Običan-Čitalac/360037144098728

Коментари
Постави коментар