Muke po običnom čitaocu
Naredni post je preuzet sa "prijateljskog" bloga "OBIČAN ČITALAC", na kome je objavljen 17. marta 2013. godine. Dakle, pre nešto više od jedanaest godina, tako da je već dobrano "đak petak", ali je i pored toga još uvek aktuelan. Nažalost. Pa, da se malo prisetimo starih tekstova...
Svakodnevni život
običnog, malog čoveka (pa i običnog čitaoca, ako hoćete) u državi Srbiji
je prava mizerija. Evo, recimo, šta mi onomad ispriča uz kaficu jedan
prijatelj, takođe običan čitalac. Čovek je član jedne gradske biblioteke, nije
samo godinu dana i nije drug član kao Radovan III, nemojte izvoditi pogrešne i
preuranjene zaključke. Čovek je običan, najobičniji član najobičnije palanačke
biblioteke.
Pođem, veli, onomad
do biblioteke da vratim neke knjige koje sam čitao i jedan gospodin, verovatno
neobičan čitalac, ispred mene vraća "Veliki rat", najnoviji roman
Aleksandra Gatalice, koji je autoru doneo Ninovu nagradu. Odlično, pomislim, to
je sad hit, baš sam naleteo u pravom trenutku, uzeću da pročitam. To je ravno
dobitku na lutriji. Lakše ćete pronaći sto evra na ulici nego nova izdanja
domaćih pisaca u provincijskim bibliotekama. Onaj gospodin nikako da vrati
Gatalicu, velika knjiga - Veliki rat, pa, valjda zbog toga i veliki posao za
dežurnog bibliotekara. Domunđavaju se i došaptavaju neuobičajeno dugo. Izgleda
da je ovaj, ispostaviće se zaista neobični čitalac, zainteresovan
isključivo za aktuelna izdanja. Bibliotekar mu odnekud ispod stola vadi sve
same nove, neotvorene knjige. Ni nalik ovima do kojih ja dolazim, istanjenih i
umrljanih korica, listova izgužvanih i očerupanih kao perje tek zaklane
kokoši.. Dok sam tako zabezeknuto i iznenađeno gledao u one sjajne,
friške, meni nedostupne, na štamparsku boju i knjigovezački lepak
namirisane knjige, nestade nekuda bez traga roman Aleksandra Gatalice,
kao da ga nije ni bilo na onom pultu. Izgleda da ga je, najednom ažurni,
bibliotekar brže-bolje smandrljao u istu onu fioku iz koje je vadio
ekskluzivnu literaturu za neobičnog čitaoca. A taj se čovek, rekao bih,
ni po čemu nije razlikovao od mene - imao je glavu, đozluke na vrh nosa, dve
ruke, dve noge, pristojno, čak savim prosečno obučen... Ali, oćeš, vidiš kako
prvi utisak i te kako može da prevari!
Nisam želeo da dovodim
bibliotekara u neprijatnu situaciju, znamo se već godinama, a nisam siguran ni
koliko bih delikatno odreagovao ako bi mi kojim slučajem odgovorio da su svi
primerci "Velikog rata" Aleksandra Gatalice trenutno na čitanju. Dograbio
sam prvu knjigu sa najbliže police, popunio revers i kao furija izleteo iz
biblioteke. Tek sam kasnije video da sam se dohvatio Markesovog romana
"Sto godina samoće", koji sam bar dva puta čitao...
Šta ćeš, tako ti je to kad
si samo običan čitalac, pokušao sam nevešto da oraspoložim prijatelja.
Pošto nisam neki majstor oprobanog recepta za utehu u vidu
prijateljskog lupkanja po ramenu, rešio sam da sa njim i sa svim ostalim
običnim čitaocima podelim dva svoja komentara koja sam nedavno objavio na blogu
Vedrane Rudan. Za razliku od serije blog-postova koje sam pod nazivom
"Komentari koje su pojeli skakavci" transkribovao u originalu, ova
sam dva teksta neznatno modifikovao kako bih uobličio današnju priču.
Bili ste, pretpostavljam,
nebrojeno puta u poziciji da vam se dese neprijatnosti slične ovima koje je
doživeo moj prijatelj. Hajde ovo u biblioteci, od toga ne zavisi nikome život.
Ali, dešava se da se ignorišu ozbiljni pozivi hitnoj pomoći, dežurni operater
je neljubazan i spušta slušalicu, najbanalniji lekarski pregled nemoguće je
obaviti bez zakazivanja, oboleli od najtežih bolesti nemaju adekvatan tretman i
negu. Sudovi i policija su nam korumpirani, školstvo u haosu i rasulu,
nastavnici vazda pametni i vazda nezadovoljni svojim platama, a proizvode
potpuno neupotrebljive kadrove. Centri za socijalni rad, NSZ i ostali koji bi
trebalo da se bave najugroženijim delom populacije služe za zabavu i animaciju.
Koga su oni nahranili i zaposlili? Čak se priča da ako hoćete pouzdano da
dobijete subvenciju za samozapošljavanje, date kome treba dvadeset posto iznosa
koji se isplaćuje i stvar je sređena...
Riba od glave smrdi,
državni vrh nam je takav kakav je, pa se onda ne treba čuditi ni tome kako se
ponašaju niži državni činovnici. Najgore je u celoj toj priči što se od
državnih činovnika polako ali sigurno stvara privilegovani i povlašćeni sloj.
Prvo, da biste dobili državnu službu - nije bitno da li je u pitanju zdravstvo,
školstvo, sudstvo, policija, uprava, pošta, železnica – ili morate biti “drug
član” (dakle, partijska pripadnost), ili morate imati bliske familijarne veze
sa personom koja je nadležna za prijem u radni odnos (najbolje pomažu tetke,
strine, ujne – dakle, nepotizam) ili, jednostavno, morate imati dovoljno para
da “kupite” radno mesto (“mitologija”, ali ne grčka). Mada, po mom skromnom
mišljenju najdelotvornija varijanta je kombinacija sva tri pomenuta načina.
E, onda lepo uzjašete
Srbijicu i niko vas do penzije ne dira, jedino možete da avanzujete… Kao
državni činovnik teško da možete biti proglašeni tehnološkim viškom… sleduje
vas godišnji odmor sa sve subotama i nedeljama mesec i po do dva… sleduju vas
plaćeni , a neradni dani tokom državnih praznika… plata svakog prvog i
petnaestog u mesecu (i to kakva – za zemlju Srbiju u kojoj je radnička klasa
izumrla poput dinosaurusa i u kojoj se praktično ništa ne proizvodi)… Doprinosi
za socijalno i zdravstveno redovno vam se uplaćuju…. čim malo kinete, a vi kod
lekara da vam otvori bolovanje… ako radite sat vremena, a niste popili kafu ili
makar napravili cigaret-pauzu, vi odmah kukate kako je to nesnosno i kako
pogiboste od posla, a tako malo ste plaćeni… kada vam dođe stranka, vi joj prvo
zavirite u kesu šta vam je donela, pa je tek onda pustite u kancelariju (ne
mora kesa sa kafom i pićima – bolje koverat sa evrićima, lakši je, može u
džep da stane, a da niko ne vidi)…
A ako niste u državnoj
službi, onda berite kožu na šiljak. Možete da otvorite neku preduzetničku
radnjicu – trgovinsku, zanatsku, ugostiteljsku, da se krparite kako znate i umete,
vazdan da dugujete državi te za ovo te za ono, da molite Boga da vas što ređe
obilaze državni činovnici sa tašnama i mašnama – inspektori svega i svačega,
koji vam dok trepnete odrape kaznu od hiljadu evra jer niste propisno npr.
okačili firmu…Tako radite neko izvesno vreme, pa onda uvidite da nema vajde,
zatvorite radnju, ali državi raznorazne dažbine teško da ćete do penzije uspeti
da izmirite…
Možete, ako imate sreće, da
se zaposlite u nekoj uspešnoj, jačoj privatnoj firmi, čiji je gazda “na vreme
stekao, jer je sposoban i promućuran” (čitaj tajkun – zdipio od nekadašnjeg
društvenog sektora sve što se zdipiti moglo). E, tu ste tek obrali bostan.
Imaćete sreće ako vas gazda uopšte i prijavi na PIO i zdravstveno… Mnogo je
izglednije da ćete raditi na crno, pa ni knjižicu nećete moći da overite. A i
šta će vam, kada radite od jutra do sutra, nemate kad da se razbolite. Logično
– bolovanje i godišnji odmor su misaone imenice i čik ih pomenite gazdi. Odmah
ste nezahvalni i najeli ste se, a on (tajkun) vas ‘lebom ‘rani i primio vas je
na posao onda kada niste imali gde i kada vam je bilo najteže…
Sve je kod nas isto kao u
Nušićevim komadima s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka. Neotesani,
podmitljivi sreski kapetani – danas gradonačelnici i policijski načelnici, opet
neotesani i korumpirani. Skandalozne gospođe ministarke (jedan srpski ministar,
nekada blizak Miloševićev saradnik, voda se javno sa vremešnom “ministarkom” –
kafanskom pevaljkom), a o gos’n Žikama, gos’n Vićama, Perama pisarima i ostaloj
sitnoj činovničkoj boraniji i da ne govorimo…
Kada je o gazdama reč tu je
situacija još gora – nekada bahate i osione gazde iz vremena inicijalnog,
manufakturnog kapitalizma, poput Sremčevog hadži-Zamfira, majka-Tereze u odnosu
na naše savremene, “neoliberalno-kapitalističke” biznismene Kariće, Miškoviće,
Subotiće, Kostiće…
Dobrodušni, debeljuškasti
popovi Ćira i Spira, glavni junaci istoimenog romana Stevana Sremca, deluju,
kao ljubitelji dobre kapljice i taze krofni, naivno sproću današnjih nezajažljivih
“božjih izaslanika” u versaće mantijama, sa zlatnim kajlama i blindiranim
metalik džipovima – iscelitelja narkomana Peranovića, pedofila Pahomija,
Miloševićevog kalašnjikov-vladike Filareta, đakuzi-vladike Vasilija…
Zdravstvo… Hipokratova
zakletva… priče za malu decu… Kakav rak, kakvi bakrači… to je bolest za bogate,
za one koji imaju mogućnosti da natenane umiru, koje ima ko da neguje… to je
skupa smrt. Treba imati zdravstvenu knjižicu, para za hemoterapiju i
podmićivanje medicinskog osoblja da biste u Srbiji umrli od karcinoma. Danas
sirotinja umire od infarkta, od moždanog udara… na brzaka – od posledica stresa
i nezdravog života, od nemaštine i žderanja jeftinih holesteroličnih parizera…
I gde je izlaz? Šta da radi
sirotinja raja? Ima izlaz – ko što je moj pokojni deda govorio (pokoj mu duši)
– Govnava toljaga, pa udri, pa udri, pa udri!
Neki bi predložili i tzv
"šumadijsku kobru", čupanje tarabe sa zarđalim ekserima iz najbliže
ograde...Lično nisam baš pristalica “šumadijske kobre”, ona je više za ponoćne
sačekuše po selima u unutrašnjosti, kada se letvosani džiberi vuku kući iz
nekog bircuza posle ponoćnog fajronta. ” ‘Sam ti rek’o da se ne muvaš oko mo’e
Milke kad se saginje da pere veš, pa ju se butine zabele…” i onda, naravno,
sledi “zmija otrovnica” po leđima nesrećnog seoskog švalera… Ova
“kazneno-vaspitna” mera je “komšijska” opomena, nije “jednosmerna” – ostavlja
mogućnost da i suprotna strana uzvrati čupajući tarabu iz najbliže ograde.
Drugo, nije toliko ponižavajuća kao “govnava motka”… Za ove naše političare,
“biznismene”, njihove podrepaše i nabiguzice primerenije je ono što počinje na
G, a što se mene lično tiče, ja bih im dao i ono što počinje na K a završava se
na C (i to magareći – da im istera oči). Treće, u Srbiji je sve manje tarabe (u
Beogradu,a i u ostalim gradovima je davno iščezla, a mislim da je ni po selima
nema baš mnogo), ali je zato govana sve više, pa ne bi bio problem da se ovaj
metod primeni za prevaspitanje “zaslužnih” kojih, bogami, ima poprilično…
Ipak, za tako nešto je
potrebno da uzavri seljačka krv, ali teško da se to može desiti kod anemičnih,
običnih čitalaca, pa mi se sve nekako čini da smo propali kao muda
kroz iscepane gaće… Nema vajde od nas… Nema izlaza – jebaće nas pokvarena
država , korumpirani činovnici, tajkuni i svaka druga žgadija dok ne pocrkamo.
Naše je samo da gledamo da nam što bezbolnije uđe. Da organizujemo peticiju da
nam država makar vazelin podeli besplatno?! Mada, neki tvrde da je vazelin
retrogradan i uvezen sa zapada, pa nam preostaje ili da tražimo neko
savremenije sredstvo ili da i dalje primamo na suvo. Kako beše onaj vic:
"Nije loše za početak", reče Mujo kad su ga nabijali na
kolac...
https://www.facebook.com/pages/Običan-Čitalac/360037144098728

Коментари
Постави коментар